Bog je pobijedio!

Aparicija Gospe u Knocku

21. kolovoza 1879., Knock, Irska

Skromni ljudi iz Knocka 1879., sakriveni ovdje na Zapadu Irske, nikako nisu mogli predvidjeti kulminaciju tog dana u kolovuzi kada su tijekom cijelog dana činioci prirode činili se kao da su u ratu. Prema tradiciji, Knock je bio blagoslovljen od strane svetoga Patrika, koji je prorokovao da će jednoga dana postati svetim mjestom, ali ljudi nisu mnogo mislili na to dok su gledali na kišu koja je jurnjala silno nad njihovim malenim selom s desetak kuća. Kada se približavalo veče, jedna mala djevojčica iz sela, prateći domaćicu svećenika kući, naglo staje kada uoči zid malih crkve. Morala je otresti očima od čuda što je vidjela. Tamo su, malo udaljene od zida, bile tri figure veličine čovjeka. Njena spontana uzrečica na taj pogled značajna je. "Oh, gledaj," rekla je, "one se kreću." Pokret je znak života. Gledala je živu bića s prisutnošću, i to je značenje njezina sljedećega gesta. Trčila je kući k majci, obitelji da vide što ona vidi i potvrde njenu viziju. Domaćica svećenika koja je ostala naglo se sjeća nečeg. Prošla je ovdje malo prije kada je išla kod susjeda. Vidjela je ono što je smatrala kipovima: nije im mnogo obratila pažnju. Ali to nisu bili kipovi - oni su se krećali i imali prisutnost.

Nije teško zamisliti scenu u kući Beirnesovih kada je mlada djevojčica tako neočekivano vratila. Bila je bez daha i uzbuđena. Pričala im je o tome što se dogodilo. Majka joj je slušala; brat bio skeptičan. Ali kad je djevojčica opet trčila van, toliko brzo kako je ušla, brat zamoli majku da ju slijedi; nešto nije u redu; toga je siguran jer, unatoč svom prvotnom stavu prema vijesti, odmah joj se pridružio. Tako uvjeren bio na mjestu događaja da postane glasnik koji dovodi druge. Brzo se okupila mala skupina ljudi, četrnaest ukupno, stajali ili klečali pred zidom i gledajući u Apariaciju. Noć je bila vrlo kišovita. Kiša još uvijek jurnjala silno; vjetar ju gurao u valovima protiv zida crkve. Bilo je kao da su svi činioci prirode htjeli izbrisati, ugasiti svjetlo koje dolazi od objekta njihovog pogleda. Ali Apariacija nije pokazala znak nestanka. Imuna bila na napad vjetra i kiše i oluje. Ne pružila zaštitu promatračima, jedan je opisao svoje stanje kao potpuno namočeno, ali zid crkve i tlo ispod vizije bilo su suho, suho kao da ne pada nijedna kap kiše.

Scena Apariacije na izvornom Zidu Crkve

Apariacija

Pojava se lahko lako obnovi iz pričevanj različnih prič. Osrednja figura, ki je imela pomembno položaj, nekoliko pred drugimi in malo višja na videz, je bila prepoznana kot naša blagoslovljena Gospa. "Bil sem tako zgražen nad blaženo Devico," opazi ena od prič, da nisem veliko posvečal pozornosti drugim." A drugi so bili; in jih videli so. Ko so priče gledale, so videl na levi strani naše Gospe in naklonjene pred Njo enega, ki niso imele težav s prepoznavanjem kot svetega Jožefa; dejansko je bil on desno. Na njeni levi strani je bila figura oblečena v duhovniška oblačila, z katero so imeli nekaj teže. A ena od prič je identificirala figuro kot sveti Janez Evangelist. Edini način, kako bi to lahko storila po njenem lastnem priznanju, je bil s primerjavo s kipom, ki ga je že videla. A je bila razlika; opazila jo je. Oseba v Pojavi je nosila mitro, ne običajnega tipa ampak kratkega vrste, katerega vedo da je značilnost Vzhodne Cerkve. Bila je ona, ki je šepetala, da je sveti Janez; drugi so bili prepričani, da bi lahko bil le on.

Iz Pojave se zdi, da izhaja mistična svetloba, ki sije na različnih točkah kot diamanti in teče od figur, da se razširi skoraj do višine in širine strehe. A je bila mehka svetloba, čeprav svetla, in srebrnasta. To je bila taka svetloba, ki drži pozornost brez napora. Lahko bi ji ušla opaznost naključnih gledalcev iz hiš vasi, ki so bile obrnjene stran od strehe cerkve. A se je zgodilo, da tisto noč kmet na daljavi, približno pol milje oddaljen od prizorišča, izide, da si ogleda svoje zemljišče. Videl je nekaj, kar mu je privarčevalo pozornost; opisuje, kar je videl kot veliko kroglo zlatega svetla. "Nikoli nisem videl," nam pove, "takšne svetle in briljantne svetlobe pred tem; zdel se mi je visok nad in okoli strehe, in bil je kroglaste oblike." Na ta način je petnajsta priča bila vključena v krog. On bi pričal kot neodvisna priča o tem, kar je majhna skupina sedaj gledala s različnimi čustvi, vsak privabljen z nekim drugim vidikom njihovega skupnega pojave.

Pojava Scene Close Up

Polno Velikosti Oltar

Na levi strani svetega Janeza in nekoliko za njim je bil oltar, polno velikostni oltar brez kakršnih koli okraskov, in na oltarju je stalo jagnje starosti pet do šest tednov; za jagnjetom in od njega oddaljen, stoječ navpično na oltarju, je bil veliki križ brez kakršnih koli figur. Jagnje se zdi, da gleda v smeri naše Gospe. A ena priča, majhen deček, je videla, da jagnje obdajajo angeli, katerih krila, pravi on, trepetajočo, čeprav ne more videti njihovih obrazov, ker niso obrnjena proti njemu. Jagnje se zdi, da oddaja svetlobo; okoli njega je ta priča videl "halo zvezd"; sijajni žarki svetla so izhajali iz njegovega telesa; jagnje, pravi on, "odbijalo" svetlobo.

Med tem oltarjem in našo Gospo je stal Evangelist, sveti Janez, katerega desna roka je bila dvignjena in naklonjena v smeri naše blagoslovljene Gospe; v njegovi levi roki je držal knjigo "vrstice in črke" katerih je majhen deček videl; in zdel se mu, da pridiguje in nečemu posveča pozornost občinstva.

Sve u ukazanju upućuje na činjenicu da je naša blagoslovljena Gospa središnja figura. Čini se da je njojina pozicija sam fokus. No, njezino držanje kako su ga vidjeli bilo je uzbudljivo. Njene ruke bile su podignute do visine ramena; dlanovi su bili okrenuti unutra i naginjali prema njenom grudu; njezini oči gledale su u nebo. Tako detaljnim promatranjem mali dječak je mogao opisati, na svoj način, dijelove njenih očiju. Nosila je bijele haljine, zavezane oko vrata, i na glavi joj je bila zlatna kruna, visoka kruna čiji su gornji dio živeli od sjajnih križeva; odmah ispod krune, gdje se prilagodila njenom čelu, bio je ružičast cvijet. Atmosfera prizora bila je tišina koja nije nekompatibilna s blagim kretanjem dok se ukazanje činilo da napreduje i povlači pred njihovim očima. Bilo je dovoljno da pokaže da to nije bilo ni jedno tablo niti statična slika koju su razmatrali. Spontani gest starije žene od sedamdeset pet godina bio je baciti se na noge našoj Gospi kako bi ih obgrlila. No, njezin osjet dodira nije zadovoljen. Vratila se na svoje mjesto: "Nastavila sam recitirati krunicu na svojim kuglicama dok sam bila tamo i osjećala veliku radost i uživanje u gledanju blagoslovljene Djevice Marije. Ništa drugo nisam mogla zamisliti..." Takvo je pravo svjedočanstvo o toj zapamtivoj večeri 21. kolovoza 1879., kada su se nekih petnaest ljudi ili više našli u prisutnosti naše Gospe od Knocka.

Naša Gospa od Knocka

Simbolizam Knocka

Naša blagoslovljena Gospa govorila je u La Salette; rekla je djeci da objave njezine želje; a u Lourdesu dala je usmeni poruku; ali u Knoccu nije govorila. Ovo je krajnja zamjerka, ona koja je zanimala mnoge umove, i održava se živom zbog trajnog šutnje, zagadke Knocka. Ne znači mnogo za one koji su zarobljeni njome da to nikada nije bila njezina namjera da dodaje onoj objavi povjerenoj Crkvi ili da kada su sva njezina dragocjena riječi pažljivo skupili, oni se raspadnu u dva velika riječi: Molitve i Pokore koje je stalno spominjala u svojim ukazanjima. Činjenica ostaje da je govorila u La Salette i da je dala usmeni poruku u Lourdesu; ali u Knoccu nije govorila. Oni koji ponavljaju ovu teškoću, a nisu oslijepljeni veličanstvenim šutnjem Knocka, zaboravili su jednu vrlo jednostavan stvar. Jezik je sredstvo komunikacije; sastoji se od zvukova koji nose duhovno značenje; i savršen je prilagođen materijalnom svijetu prostora i vremena. No, postoje trenutci, čak u ovom svijetu prostora i vremena, kada nam jezik ne uspijeva; i šutnja je naš jedini adekvatni način komunikacije.

Komunikacija je središnje stvari u jeziku; ali postoji različitih vrsta komunikacije; a ovo je posebno istina za komuniciranje primljeno iz sfere koja je izvan prostora i vremena. Među svjedocima u Knoccu bila je stara žena od sedamdeset pet godina koja, s naivnim entuzijazmom, pokušala poljubiti noge našoj blagoslovljanoj Gospi. Bila je frustrirana u svojoj pokusaji. Ali bila li potpuno razočarana? Primila je od Kraljice Neba komunikaciju kroz radost koju je osjetila samo gledajući na Nju. Podsjeća se na katoličkog pjesnika koji je otišao u crkvu uz put jednostavno da gleda:

Ne reći ništa, pogledati tvoje lice Da srce pjeva svojim jezikom.

Sirota irska žena, za koju je nevidljivi svijet bio tako stvaran kao i stvari oko nje, možda je htjela osjetiti sam dodir stopala svoje Gospe. Gest je bio prirodan. Ali to nije prvi put u povijesti da se osjećaj dodira odbijen. Na dan Uskrsnuća uskrisli Spasitelj, želeći Magdaleni proširi osjećaj Njegova prisutstva izvan čula u viši svijet, jednostavno je rekao: "Ne diraj Me." Zabrana nije zaboravljena dušama velikog duhovnog uvida.

Originalna crkva Knock s gredom na stražnjoj strani

Poruke Znacima

Stoga je bitno razlikovati između verbalne poruke, prenesene riječima, i poruke koja se može prevesti na druge načine. Također treba napomenuti da, u pogledu samih verbalnih poruka, popularna predstava o govoru naše Gospe potpuno je nedostatna. Mnogi dobri ljudi misle da su riječi blagoslovljene Djevice, kada je ona govori, kao i druge riječi, pale na vanjski uho. Ali je barem zanimljivo da ljudima koji stoje tako blizu našoj Gospi kao njeni privilegirani vidjelci nisu mogli čuti ništa. Još je zanimljivije što verbalne poruke u La Saletteu i Lourdesu nije primljeno na način na koji se obično primaju verbalne poruke. To malo tko primećuje, ali je to istina. Kad su pastir iz La Salettea pitali hoće li zvukovi glasova naše Gospe ostaviti utisak na njegovim ušima, odgovorio je da ne zna kako to izraziti; ali mu se čini da glas Gospinje udara u njegovo srce umjesto u bubanj njegova uha. Slično pitanje postavljeno je sv. Bernadetti o tajnama koje je primila. Ali ona nije oklijevala reći da ti tajne ne bi mogli biti čuti od drugih jer, kako je objasnila, to nije bilo kao što mi sada govorimo. "Kad me blagoslovljena Djevica povjerila svoje tajne, govori mi ovdje (ukazuje na srce) a ne kroz uho." Može se zaključiti da čak i kada naša Gospa izabere govoriti, ona se obraća srcu; i to je u srcu gdje moramo čuti. Jezik, po prošloj analizi, sastoji se od znakova. Ali u Knocku samo se pojavila kao znak; sama tišina govori.

Kad poruka previše velika za riječi i njen značaj prevelik da bi bio ograničen jezikom jednog naroda, ostaje jezičnost Katoličanstva u tihu pojave. Pojava sama govori, simbolizam Knocka je razbijajući, a to je pojava i simbolizam takav da ga nikakav ljudski umjetnik, kamo li petnaest ljudi s seljačkog područja, ne bi mogao spojiti u jedinstvu jednog dizajna. Umjetnost pripada Mariji. Želi nam pokazati, u apokalipsi Knocka, vječni ishod tog sukoba koji je kriza unutar svake druge krize koja se događa u vremenu. Mnogi ne znaju ni što ta kriza sadrži; i to je dio tragedije trenutne situacije. Ali nije manje od vječnog borbe arhiprotnika čovjeka za posjed, tijelo, um i duh, ljudstva koje pripada Mariji. Ova zemlja ne može reći da nije upozorena ili da Kraljica Irske nije dala znak svoga prisutstva.

Tamo je jedan očigledan razlog zašto naša blagoslovljena Gospa nije govorila običnim načinom u Knocku. U očima svih tih skromnih svjedoka manifestirala se kao jedna u molitvi. Bilo je oko Nje tišine one kontemplativne vizije, simbol koje je bila mistična ruža na njezinoj čelu, dok je stajala tu u svojoj ljepoti zamoljavajući pred Bogovim Prijestolom. Sjetite se da liturgija Crkve kroz vrijeme jest produžetak nebeske liturgije i shvatite da je Evanđelje Uznesenja, koje se čita tijekom oktave, ono u kojem piše da je Marija izabrala "najbolji dio". Reference ide na scenu u Evanđeljju kada druga Marija sjedila uz noge Gospodina dok je Marta bila zabavljena mnogim stvarima. Ali značenje te scene kako ga objasnio Sveti Augustin jest da Martha predstavlja Crkvu borbenu na zemlji, a Marija predstavlja Crkvu pobjedničku u nebu. No naša blagoslovljena Gospa jest sama Crkva. Okrunjena je jer prije njezina Uznesenja podvrgnula se onoj smrti kojom je sudjelovala u otkupu čovječanstva. Ne zbog svojih grijeha umrla je; nije imala nikakvih. Točno radi ljubavi za onu ljudsku prirodu koju je Spasitelj sam položio svoj život. Zato joj je dana kruna, Krunom Kraljice Crkve na nebu i na zemlji.

Bazilika u Knocku s oltarnim slikama

Zastitnik Crkve

Ako pogledamo trenutak pojave, na desnoj strani naše Gospe vidimo Ženina i Čuvara njezine djevičanosti, Svetog Josipa. Sjetite se da je to godina 1879. Samo sedam godina ranije, u trenutku kada je Crkva izgledala najugroženijom, Papa Pio IX proglasio je Svetoga Josipa Zastitnikom Svemirske Crkve. Sada ga vidimo u Knocku. On se nakona pred svojom Kraljicom znajući da sve što jeste i ima duguje Njoj s kojom je, u životu, bio spojen samim Bogom. Sveti Josip ne govori. On jest čovjek tišine. Ali cijelo držanje poklonstva govori i kaže nam o meditaciji naše blagoslovljene Gospe za onu Crkvu čiji jeste proglasio Zastitnikom i Zaštitnikom. Neizbježno je da slava ovog čovjeka, čiju tišinu smo previše doslovno shvatili, raste i širi se kako se ističe Marijina. Sveti Josip jest veliki Svetac. Niti jedan drugi Svetac na nebu nije tako blizu dostojanstvu Kraljice neba kao što je bio Sveti Josip; On zauzima posebno mjesto iznad i iza tijela Crkve, a to mu daje moć utjecaja i zamolbe koja drugima nedostaje.

Tako se mnogo može reći u prisutnosti pojave, da je tema neiscrpna. Ali ako želimo pronaći poruku Knocka, dok čekamo autentično tumačenje Crkve, moramo pristupiti Sv. Ivanu. Njemu je u životu Marija povjerena od njenog umirućeg Sina; od Marije mnogo naučio. No Sv. Ivan, biskup, službeni je propovjednik i tako su ga vidjeli jednostavni ljudi iz Knocka. Činio se da nešto silno naglašava pred publikom. Naša blagoslovljena Gospa bila je uključena u njegovu propovijed. Sada je ta poruka zapisana na papir. Zato drži knjigu u rukama. Ali ako želite pronaći poruku Knocka, morate otvoriti Otkrovenje. To je moćna knjiga. Za mnoge je to zapečaćena knjiga. No ona sadrži ključ za sveopću povijest. Kroz nju se proteže velika tema otkupljenja u svojim tri kozmička stupnja. Prvo, tajanstvenost "Jagnjeta koje je ubijeno od početka svijeta." Tako Sv. Ivan opisuje u trinaestom poglavlju vječni plan otkupljenja tako jednostavno i dirljivo simboliziran mladunče jagnjetu starog pet ili šest tjedana, koje su vidjeli u Knocku. Drugo, tajanstvenost žene "obučene suncem" koju se vidi mučiti na zemlji gdje um patmskog proroka prirodno prelazi od Djevice-Majke na trpeću Crkvu na zemlji čiji je ona prototip. Napokon, Grad Božji o kojem piše da ima slavu Boga i da Jagnje jest svjetlost njegova.

Ovo je Grad Božji o kojemu Sv. Ivan kaže: "I pokazao mi grad svetog... koji siđe s neba od Boga, imajući slavu Boga." To je grad čiji se znak križa nalazi iza Jagnjeta kao instrument pomoću koga je spasenje ostvareno i pomoću kojega će konačno biti izrečena presuda nad svijetom. Pogled na njegov sjaj, kroz oči njihove Kraljice, dao im je u Knocku. Narodu tog vremena, koji izlazi iz tamne noći kada su pokazali svoju vjernost Misi, žrtvi Otkupljenja, to je dato kao utjeha i siromašna stara žena koja je izrazila zahvalnost bila je glas Irske. Ali narodu današnjeg vremena, koji se suočava s novom prijetnjom, pojavljivanje u Knocku jest izazov. Više nije riječ o prinošenju žrtve Otkupljenja na goloj stijeni, bez vanjskih obilježja vjere, nego o proširivanju te same žrtve Otkupljenja u živote koji su potpuno i borbeno katolički. Katolički u pravom balansu molitve i djelovanja, kontemplacije i apostolata; katolički u svojim društvenim kao i individualnim aktivnostima. Da bismo bili dostojni vjere naših očeva i Nebeske Kraljice koja je došla k nama, Knock mora postati škola gdje ćemo naučiti tajnu prave svetosti; tada ćemo iz nje izaći u sigurnom i svjesnom zaštitništvu Marije koja je Kraljica Crkve na zemlji kao što jeste Kraljica Crkve na nebu.

❤ U Sinu Iesu ❤

Kad Srce govori Srcu

Dnevnik jednog svećenika u molitvi

U 2007., Gospodin i Gospa počeli su govoriti srcu jednog svećenika koji je iznimno potrebao njihovo posredovanje – nešto što bi se istinski moglo reći za svaku od nas u našoj duhovnoj siromaštini. Svećeniku je bilo naloženo da zapiše ono što čuje, prvo i najjasnije za svoju korist, ali sve više i za korist drugih koji će biti dirnuti ovim riječima i naći svjetlo i snagu u njima.

Ove poruke objavljene su 2016. godine kao knjiga pod naslovom „In Sinu Jesu“.

Ova Knjiga je izvanredan svjedočanstvo prijateljstva koje prevažava sve zemaljske mjere. Na njеним stranicama vidimo Nebeskog Psa koji s neizmjernom blagostijoju jednoga tko bi osvojio ljubav srca, nepopustljivom namjerom onoga tko bi mu pokazao milosrđe i sažaljevanjem onoga tko bi donio zdravlje i mir.

Ovdje je poruka iz ove knjige Gospe o Zjavljivanju u Knocku.

Utorak, 5. veljače 2008.

U Svetištu Gospe od Knocka, Irska

Želela sam, moj dragi sine, da Knock postane mjesto hodočašća za svećenike. Od Knocka ću učiniti mjesto zdravlja za Moje svećeničke sinove. Vratit ću ih čistoći i svetosti života. Povučem ih u Moj društvo. Dati ću im udjel u svetoj intimnosti sa Mnom koja je bila dodijeljena Svetom Josipu, Mojemu najčistijem suprugu, i Svetome Ivanu, Mojemu posvojenomu sinu. Ovdje u Knocku želim se otkriti svećenicima kao Djevica Nevjesta i Majka. To je tajna koju sam čuvala u svom srcu za ovo vrijeme iskušenja Crkve. Svakome svećeniku koji to želi i zamoli me za to, dati ću milost živjeti u Mojem prisutstvu kao Djevica Nevjesta – to je pozivanje koje je dobio Sveti Josip – i živjeti u Mojem prisutstvu kao Majka – to je pozivanje koje je dobio Sveti Ivan kada mu je Moje dijete s Krsta povjerilo Mene, a njega Meni.

Želela sam da svećenici počnu dolaziti u Knock. Želela sam da dođu sa svojim biskupima. Želja Mojega milosrdnog i bezgrješnog Srca jest da Knock postane izvor čistoće, svetosti i obnove za sve svećenike, počevši od onih u Irskoj. Čekala sam do sada da otkrijem ovaj plan srca svoga. Vrijeme je kratko. Nek dolaze k Meni ovdje u Knock. Čekam ih kao Djevica Nevjesta i Majka. Nek dolaze umiti se Krvlju Jagnjeta, Mojega Sina, i biti sjedinjeni s Njime, Svećenikom i Žrtvom, u Mistu Njegova Žrtvovanja. Knock je za sve Moje ljude, ali je od početka bio određen da bude mjesto zdravlja i obilnih milosti za svećenike. Nek se to sazna biskupima i svećenicima Moje Crkve.

Sliku koju je hodočasnik čudesno snimio na svoj smartphone

Želela sam biti Djevica Nevjesta i Majka svih svećenika. U svetoj intimnosti sa Mnom oni će pronaći svetost koju Moj Sin želi dati svakom od njih: sjajnu svetost, svetost koja će osvijetliti Crkvu u ovim posljednjim danima sjajem Jagnjetovim. Nek dolaze ovdje da ostanu u obožavanju pred Mojim Sinom, Jagnjetom koji je bio ubijen. Nek se očište njegovom dragocjenom Krvlju tražeći otpuštenje od svih svojih grijeha. Nek me povjere i posvete sebe kao Djevici Nevjesti i Majci. Svevišnji Bog će učiniti velika djela u njima i kroz njih. Tako želim da Knock postane za sve svećenike izvor živih voda, mjesto zdravlja, utjehe i obnove. Moje ruke su uvijek podignute u molitvi za moje svećeničke sinove, a Moj Srcu je spremno primiti ih ovdje.

Nek dolaze k Meni i ja ću se objaviti svakom od njih kao Posrednica svih milosti i pomoćnik koji im je dan od Boga u njihovoj svećeničkoj službi. Ja sam Nova Eva dana Novomu Adamu—and dana Od Njega s Križa svim Njegovim svećenicima, onima koje On pozva da nastave Njegovu misiju spasenja na svijetu. Ja, Gospa od Knocka, jesam Djevica Nevjesta i Majka svih svećenika. Nek dolaze k Meni i, u društvu Svetog Josipa i Svetoga Ivana, okusite moju slatkoću.

Zato sam te dovela ovdje. Želim da si prvi koji će se posvetiti Meni kao Djevici Nevjesti i Majci. Želim da urediš svoj život po uzoru na Svetog Josipa i Svetoga Ivana. Živi u mojoj svetoj intimnosti. Podijeli sve sa Mnom. Nema potrebe za tobom ili bilo kojim svećenikom da ostane sam. Moj Srcu je otvoren svim mojim svećeničkim sinovima, a onima koji ga traže, neću odbiti milost posebne intimnosti sa Mnom, sudjelovanja u jedinstvenoj milosti danoj Svetom Josipu i Svetom Ivanu na početku. To je bila milost koju sam darovala arhiđakonu Cavanaghu ovdje istom mjestu. S mjesta s Meni na nebu, on moli za svećenike Irske i za sve svećenike. A sad te blagoslivljamo u ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha. Amen.